Napomena

Animatorsko ljeto 2015

Župa Sv. Ivan Nepomuk ima nove tri župne animatorice- Animatorsko ljeto mladih Sisačke biskupije na Malom Lošinju

 

Izabrane od našeg dragog župnika vlč. Ivice Mađera, nas tri mlade župljanke sv. Ivana Nepomuka nismo znale što nas čeka na Animatorskom ljetu, nismo znale što očekivati i na što se pripremiti. Jednostavno smo se spakirale i u Božje ruke prepustile onom što je slijedilo. I još jednom se pokazalo da Bog najbolje zna, jer nas je poveo na neočekivano predivno putovanje rasta u vjeri, zbližavanja i povezivanja mladih biskupije te stvaranja dobrih temelja za obitelj. Obitelj i jest bila tema naših lošinjskih kateheza. A odabir teme inspiriran je Godinom Obitelji u Sisačkoj biskupiji.

Tijekom kateheza naučile smo razmatrati u tišini o zadanim temama i o Riječi Božjoj pa je tako potaknuta događanjima jedna od nas napisala: „Obitelj je temelj društva. Ako temelj neke zgrade nije dobar, znamo da će se ta zgrada kad tad urušiti. Tako je i u odnosu obitelji i društva. Ako obitelj ne funkcionira dobro i ne živi u molitvi, neće ni društvo funkcionirati. Upravo u obitelji učimo kako se ponašati, kako biti dobar čovjek. Ako to ne naučimo često dolazi do raspada obitelji, a time i društva. Papa Franjo spominje tri ključne riječi kojih bi se svaka obitelj trebala pridržavati: „Molim. Hvala. Oprosti.“, naizgled bezazlene i jednostavne riječ, ali znače tako mnogo.“. Ovo animatorsko ljeto pomoglo nam je da naša vjera od one još uvijek pomalo dječje sazre i raste. Da bi mogle animirati ostale mlade župljane bilo je potrebno da netko u našim srcima ražari onaj plamen. Kao što smo primijetile: „Samo jedan čovjek može promijeniti društvo i to tako što će mijenjati sebe. Promijeniti situaciju može osoba koja vjeruje u Božju pomoć. Uz Njegovu pomoć sve je moguće.“

 

Za vrijeme našeg boravka u Malom Lošinju proslavili smo i spomendan sv. Benedikta svečanom Euharistijom. Njegova uzrečica „Ora et labora“- „Moli i radi“ i nas je vodila kroz sve dane boravka u Domu Sv. Martina: „Na kraju smo se podijelili u tri grupe: Lavanda, Maslina, Trseki. Jedna grupa bila je liturgijska, birala je pjesme za sv. Misu i pisala molitve vjernika te čitala na sv. Misi. Druga grupa je čistila cijelu kuću. Dok je treća grupa pospremala stolove poslije jela i uređivala okućnicu. Grupe su se izmjenjivale svaki dan tako da su svi marljivo radili sve poslove.“ Uz rad i pomaganje u održavanju kuće intenzivno se molilo. Molilo se ujutro, prije i poslije svakog obroka, prije i poslije svake kateheze, svaki dan smo aktivno sudjelovali u Euharistiji, te smo imali na raspolaganju kapelicu u kojoj smo mogli svaki tren doći sabrati svoje misli i molitve. Molilo se najmanje jedanaest puta dnevno i svima nam je to predstavljalo posebnu čar. Mijenjali smo se po zadanom rasporedu tako da su svi predvodili minimalno dvije molitve. Time smo svladali svoje strahove javnog govorenja i svaka trema je nestala uz Božju pomoć.

 

Na Lošinju smo također imali svoje ljudske anđele čuvare: „…nakon toga smo izvlačili papiriće s imenima. Osoba koju smo izvukli bila je naš štićenik, a mi smo toj osobi bili anđeo čuvar. Tko je koga izvukao bila je tajna do nedjelje. Izradili smo i sandučiće u koje su nam naši anđeli, i drugi prijatelji, stavljali poticajna pisma i poruke, bombone, čokoladice i razne sitnice. …tu večer smo otkrivali kome smo bili anđeli čuvari. Svojim štićenicima kupili smo i poklone…“. Ovom svojevrsnom igrom i vježbom osvijestili smo postojanje naših anđela čuvara i naučili da je to težak „posao“. Trudili smo se svojim štićenicima uvijek biti blizu, pomoći, ohrabriti ih, nasmijati i razveseliti. A poticajnim porukama i pismima pomoći u razmatranjima tijekom boravka.

„Od posebnijih dana na Lošinju svakako bih spomenula Dan tišine koji se održao u četvrtak. Nakon doručka smo pogledali film Most, a nakon toga smo imali cjelodnevno klanjanje u kapeli u Domu i vrijeme do poslijepodnevne radionice smo proveli u tišini.“, rekla je jedna od nas. Iako smo mislile da će teško biti provesti u tišini više od šest sati, prevarile smo se. Nakon projekcije filma koji govori o ocu koji žrtvuje život svoj jedinog sina za živote putnika u vlaku, emocije su preplavile naša srca, čak su i potekle suze. Svatko je u tišini mogao otvoriti svoje srce pred Presvetim i zahvaliti Bogu na svemu što čini za nas. Ta višesatna tišina godila je našim dušama, potaknula nas na ponovni razgovor sa Ocem, potaknula nas da se vratimo u Njegovo krilo po utjehu, oprost i zahvalu.

Bilo je u tih tjedan dana još mnogo više nego što stane u naše skromne riječi. Nije nam nedostajalo molitve, glume, igre, pjesme, svirke, zabave, smijeha, hrane, druženja, obiteljskog osjećaja, a ni unutarnjeg mira u Gospodinu. Zahvaliti želimo našem župniku Ivici što nas je s pouzdanjem poslao na ovo divno putovanje te se nadamo da ćemo svojim trudom i radom od jeseni uspjeti zapaliti srca drugih mladih župljana za Isusa.

Na kraju smo zaključile: „Na radionicama smo uvijek bili otvoreni jer smo svi postali jedna velika obitelj. Iako smo bili jako zauzeti, našli smo vremena i za kupanje i druženje s drugim mladima. Neki su se zabavljali, pjevali, svirali, a neki naučili plivati. Rodila su se nova prijateljstva i produbila se vjera. Svi smo se jako zbližili i nadam se da ćemo ostati dobri prijatelji.“. Nas 31 ušlo je u autobus u neizvjesnosti, jedni drugima bili smo stranci, a nakon tjedan dana zajedničkog života s Bogom, rastali smo se kao braća i sestre. Preporučamo svima ovo iskustvo, otvorit će vam srca i rasplamsati onaj mali plamen vjere.

Vaše župne animatorice

TPL_BEEZ2_ADDITIONAL_INFORMATION