Napomena

Održan seminar za voditelje, svirače i pjevače zborova mladih

 Čovjek je biće komunikacije. Ona se najčešće ostvaruje riječima, ali odlično se očituje i u gestama, mimici, umjetnosti... Bolja komunikacija pridonosi potpunijem susretu s drugim bićima, a napose istinskom susretu s Bogom. Umjetnost kao takva ima moć znakovitosti. Posjeduje snagu osobnijeg i potpunijeg izražavanja. Sveti Pavao savjetuje: „Pjevajte Gospodinu u svom srcu i slavite Ga“! Sveta glazbena umjetnost na najbolji mogući način odražava čovjekovu zaljubljenost u Boga koji slavljenjem Gospodina posvećuje samoga sebe, što je zapravo i bit liturgijske (sakralne) glazbe. Uglazbljena riječ savršenije zadire u onu stvarnost koju opisuje, pogotovo ako glazbeni govor vrlo konkretno prati značenje same riječi. Takva stvarnost tada postaje nesvagdanja, svečana, uzvišena... A ako se radi o uglazbljenoj Božjoj riječi, ta stvarnost postaje sinteza zemaljskog i nebeskog, živi susret sa Transcendentnim.

 

     Važnost i uloga liturgijske (sakralne) glazbe današnjim je vjernicima prilično nejasna. Nije dovoljno jasna ni zborovoditeljima crkvenih zborova, napose zborovoditeljima crkvenih zborova mladih. Sveta glazba trebala bi imati prvenstveno molitveni značaj i to unutar cjelokupnog liturgijskog kršćanskog života.

     U subotu 30. studenog 2013. godine u Rafinerijskom domu u Sisku s početkom u 10:00 h održan je seminar za zborovoditelje, svirače i pjevače zborova mladih Sisačke biskupije.

Gost predavač bio je vlč. Saša Ilijić, mag. sc. duhovne teologije, povjerenik za pastoral mladih Krčke biskupije te izvršni direktor Uskrs festa.

     Na početku seminara svaki zbor Sisačke biskupije predstavio se jednom pjesmom i ukratko rekao nešto o sebi.

Vlč. Ilić je nakon toga progovorio o osnovama crkvene odnosno liturgijske (sakralne) glazbe te problemima s kojima se mladi susreću u liturgiji.

Zborovoditelji crkvenih zborova mladih, čini se, zaboravljaju molitvenu dimenziju liturgijske (sakralne) glazbe. U njoj se želi istaknuti bitni molitveni karakter svete glazbe unutar kršćanskog obreda koji je u današnjoj liturgijsko-glazbenoj praksi uvelike narušen.

Glazba u liturgiji nije ništa drugo doli pjevana molitva. Ona mora odražavati vjeru i nastojati biti znakom vjere. Trebala bi nagovještavati i otkrivati prave duhovne vrijednosti. Glazba u liturgiji ima, dakle, funkcionalnu ulogu. Ta bitna uloga je antropološko-vjerskog karaktera, da podigne čovjeka u više vjerničke sfere te da mu približi Boga.

Sveta glazba ne bi smjela biti blistavo zavodljiva, ne bi se smjela ograničiti na puku materijalnu senzualnost. Ona se mora podrediti božanskoj istini, mudrosti i ljepoti. Da bi se ispunila sama svrha liturgijske glazbe-slava Božja i posvećenje vjernika-sveta glazba mora biti djelo prave duhovne umjetnosti i mora svečano objavljivati Kraljevstvo Božje i evangelizirati narod Božji.

     Liturgijska (sakralna) glazba nije isto što i duhovna glazba. Duhovna glazba se odnosi na tekstove s religioznim karakterom i takvom tematikom. Radi se o skladbama koje sadrže crkvene, liturgijske tekstove, ali prelaze okvire same liturgijske glazbe. Spiritualističko obilježje kao takvo, nije dovoljno. Nije dovoljan vanjski dojam, izostaje egzistencijalna komunikacija s Bogom. Upravo duhovnu, a ne liturgijsku glazbu crkveni zborovi mladih danas najčešće izvode.

Postavlja se pitanje gdje je nestala sakralnost!? Liturgijska (sakralna) glazba treba biti izraz Božje prisutnosti, voditi odozgor prema dolje, tj. od Boga ka čovjeku. To je uzvišen dijalog. Duhovna glazba, s druge strane, nije izraz Božje slave, a liturgijska (sakralna) glazba ne smije biti površna. Naglasak bi trebao biti na specifičnoj ulozi liturgijske (sakralne) glazbe koja je bitno funkcionalna. Sveta crkvena glazba treba biti sredstvo proslave Boga i posvete čovjeka, a nipošto rezultat nečije pojedinačne samo-promocije i odraz puke umjetničke subjektivnosti i osobnog doživljaja kao što je to slučaj sa svjetovnim glazbenim izričajem.

Crkveni glazbenik uzor uvijek treba tražiti u vjeri i molitvi kao i u onim početnim “jednoglasnim” težnjama prvotnog vjernika da živi stav slavitelja, klanatelja i službenika Božjeg. Potrebno je vratiti se izvorima, baš kao što je savjetovao papa Pio X!

Doduše, sveta misa pripada čitavom Božjem narodu, i sensus ecclesiae nalaže da je uputno neka liturgijska slavlja prilagoditi posebnim prilikama dobi i okoline. Radi se ovdje o objektivnom pastoralnom prilagođavanju. U tom su kontekstu i tzv. “mise za mlade”. One su u svakom slučaju liturgijsko-katehetska pomoć. Te i takve kateheze trebale bi mlade znati dovesti do određenih vjerskih, liturgijskih i teoloških spoznaja. To je proces. Iziskuje strpljenje, ali može biti dobar put do molitve, zajedništva i opće svijesti čovjeka o sebi samome kao onome koji je vjernik-pojedinac, ali bitni dio-ud zajednice koja aktivno i konkretno slavi.

     Nije toliko potrebno prilagoditi liturgiju, koliko je nužno odgojiti mlade za razumijevanje liturgije, da budu upoznati s onim što slave. U tom pogledu potrebno je još ovakvih seminara i to prvenstveno za zborovoditelje.

 

Maja Golub

TPL_BEEZ2_ADDITIONAL_INFORMATION