Napomena

Svjedočanstvo i obećanje Ivane iz Petrinje

Zovem se Ivana, imam devetnaest godina i živim u šesteročlanoj obitelji. Kao i na samom obećanju, toliko toga želim reći, a ne znam odakle početi. Kada se nađeš u situaciji da ti se milijun stvari izdogađalo u životu da jednostavno ne možeš naći prave riječi da opišeš tu emociju samo stojiš u mjestu i razmišljaš.. Vrtiš film unatrag i tako stalno ispočetka i pitaš se tko sam ja uopće? Zar je moguće da se baš mene postavi na takav put? Što će dalje biti? I tako bezbroj pitanja, a niti jednog odgovora.

Moja obitelj je oduvijek u vjeri i moji roditelji su nas djecu tako odgajali. Naučena sam da za svaki dan što ga doživim zahvaljujem Bogu i da svaku moju molitvu prije spavanja Bog nagrađuje lijepim životom za moju obitelj. Voljela sam ići na svete mise s mamom. Ona je ta koja me usmjeravala u tom pravcu. I onda dođe taj nepredvidivi, najbolniji dio moga života kada se upravo ona razboli. Operacija za operacijom, kemoterapija za kemoterapijom, patnja, a ona tako hrabra, smirena. Nevjerojatno je da nosiš takav križ na leđima, a nikada se nikome ne požališ. Odem u školu, vratim se kući, sjednem kraj nje i gledam ju onako nepomičnu i samo molim Boga da ozdravi. I tako iz dana u dan. Gledam u svoga oca kako na svaku njezinu riječ utrčava i pomaže na koji god način može. Onaj period koji je provela u bolnici je bio jako težak za sve nas jer koliko god da je bila bolesna mi smo ju htjeli baš takvu još tisuću godina kraj nas. Tata se odrekao svega samo da njoj olakša i da do znanja da je u dobru i u zlu uz nju. Držao ju je kao kap vode na dlanu, ali ipak nije bilo dovoljno. Mama je umrla.

Tada je sve stalo.. Samo slušaš ljude kako plaču oko tebe i govore ti isprazne riječi poput ''bit će sve dobro'' ili ''znam kako ti je'', a ja onako mala gledam u njih sa suzama u očima bez odgovora. Najteže mi je bilo kada su mi znali reći ''Bog je tu''. U meni je gorilo, osjećala sam samo bijes i ljutnju prema Njemu jer ako je tu, zašto mi je uzeo osobu koju najviše volim na svijetu? Zašto ne umiru ubojice, kriminalci i ljudi koji doista zaslužuju umrijeti? Odgovora nema. Počela sam živjeti po svome. Sve se izokrenulo.. Tjerala sam inat koji me nije činio sretnom i ništa nije promijenio na bolje ali znala sam da ne radim onako kako bih trebala i to mi je valjda bilo dovoljno da izbacim tu gorčinu.

Jednom sam došla kući iz škole i vidjela tatu i još deset ljudi kako sjede u dnevnom boravku. Gledali su me kao da sam anđeo, s iskrenim osmijehom. Neke od njih sam prepoznala jer sam ih susretala na misi. To su bili legionari. Dolazili su moliti krunicu i razgovarati s tatom jer je bio jako loše nakon mamine smrti. Nakon nekog vremena primijetila sam da je tata bolje. Krenuo je svaki dan na misu, dolazio kući radostan, pun pozitive. Nešto se dogodilo s njim i iako nisam znala definirati što bila sam jako sretna zbog njega, no ja sam i dalje držala svoje. Popustila sam u školi, samo sam izlazila i uživala u tome, a obitelj u potpunosti zapostavila. U moru mojih problema kad-tad je moralo isplivati nešto pozitivno. Čekala sam bilo kakav motiv za dalje. Počela sam se družiti s par cura koje su također članovi Marijine Legije. Razgovor s njima mi je odgovarao i smirivao sve moje crne misli o životu. Pozvale su me na par sastanaka i druženja i u tom kratkom periodu sam upoznala široki krug predivnih ljudi koji žive jedni za druge, žive za Mariju, za Isusa. Nisam to shvaćala na početku, ali svako sljedeće druženje je bilo novo iskustvo. Koliko god da sam bila tužna zbog mame u sjećanju mi je ostala i uvijek će ostati njezina rečenica na samrti - ''Ne bojte se jer ni ja se ne bojim. Znam kuda idem.'' U razgovoru s obitelji i tim curama shvatila sam da je to milost. Nije ona bez razloga izabrana. Ona je bila spremna.

U svemu tome sam još dobila poziv od legionarki, s. Darije da idem u Dublin volontirati s njom, s. Gabrijelom i s. Ivom. Nisam previše razmišljala. Htjela sam ići i to se i dogodilo. Kroz tih mjesec dana upoznala sam tri cure koje su mi danas kao rođene sestre. Bilo je zaista predivno raditi s takvim ljudima. Upoznala sam i predsjednicu Koncilija (najvišeg vijeća Marijine legije) Silu, neizmjerno dragu i srdačnu ženu koja je, eto, svojom lijepom riječju u meni pobudila osjećaje koje do tada nisam osjetila. Sve ostale volonterke su također prekrasne osobe. Vladao je sklad, prijateljstvo i zajedništvo, kao i u Petrinji. Posjet kući Franka Duffa (utemeljitelja Marijine legije) je bio poseban iako nisam puno znala o njemu. Po curama sam vidjela da je jako bitan za Legiju. Bile su ushićene i presretne, što se odrazilo i na mene. Cijeli taj boravak tamo bio je poseban i išla bih opet i nadam se da hoću. U povratku doma razmišljala sam puno o svemu i shvatila da je to prava stvar.

Mislila sam da sam nakon svega Bogu nebitna, ali tek sada kroz čitav niz situacija vidim da je upravo suprotno. On nikada ne zaboravlja svoju djecu. Imala sam tu čast da moje obećanje bude kada su predsjednica Koncilija i dopisnica za Hrvatsku iz Dublina u Petrinji. Planirala sam dati obećanje što prije i onda mi je s. Mirjana u razgovoru s b. Vladom predložila da to bude baš kada su one tu. Nisam mogla vjerovati i samo sam rekla da, može, odlično. Stanem na trenutak i mislim koji je to datum i sjetim se 26. 9. - rođendan od moje mame. I pogledam još deset puta jer ne mogu doći sebi. Tu su se stvari posložile i svi oni nikada pronađeni odgovori su se pojavili. Oni su zapravo uvijek bili tu, samo ja nisam bila spremna razumjeti ih. Kad god sam pala, Bog je bio tu, ali nisam ga htjela osjetiti. To mi je toliko pokazivao kroz postupke moje obitelji koja je svaki put stala uz mene koliko god da pogriješim i još brdo primjera. Sada znam i želim prihvatiti sve dobro i loše, onako kako On to hoće. Ne bojim se ostaviti ovu prolaznost. Ne bojim se izgubiti sve što imam. To je činjenica koju će svi jednom shvatiti. Ne, ne bojim se izgubiti jer ja ustvari nemam ništa. On je sve što mi treba. On je moja obitelj i nikada me neće ostaviti. A svijet.. svijet je takav kakav je i teško je boriti se s tim, ali to je ono što Bog traži od nas i u tome treba ustrajati i bit će nam dobro. ''Upravo to Božje djelovanje zahtijeva ispravno čovjekovo vladanje i daje mu usmjerenje koje treba slijediti i tražeći ga, naći.'' Raspisala sam se, ali to je uvijek tako. Ne znamo kako krenuti, a kada započnemo s nečim ne znamo stati. Ja samo znam da svima želim ovaj osjećaj, ovu radost i ovu zajednicu i da će se Marija za to pobrinuti.

  Ivana Kuprešak, prezidij ''Djevica vjerna'' Petrinja

 

TPL_BEEZ2_ADDITIONAL_INFORMATION