Napomena

Korak po korak...

Dana 17. kolovoza nas dvadesetak mladih ( i onih koji se tako osjećaju) iz svih krajeva Sisačke biskupije okupili smo se ispred katedrale Uzvišenja Sv. Križa u Sisku kako bi se pješice uputili  do nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke. U katedrali smo zajedno sa ostalim vjernicima proslavili večernju svetu misu, dobili blagoslov tamošnjeg kapelana i lagano krenuli.  Svatko sa svojim nakanama, zavjetima i željom da uspješno stigne do cilja udaljenog  100 km.

Već sam imao iskustvo takvog hodočašća prije nekoliko godina i znam da to nije lak zadatak, ali ništa ne može zamijeniti onaj osjećaj milosti i radosti koji dobiješ kada na kraju puta ugledaš svetište kojem si se uputio. Taj osjećaj i neke vlastite nakane nagnale su i mene na razmišljanje da se priključim mladima i uputim na ovo hodočašće. Kontaktirao sam prijateljicu koja je bila organizator i priključio se. Nakon što smo krenuli, putovali smo cijelu noć uz kratkotrajna stajanja svakih nekoliko kilometara, te uz duži odmor u Martinskoj Vesi i Dubrovčaku, gdje smo malo i odspavali. Put smo nastavili ujutro, kada nam je cilj bio doći do poslijepodnevnih sati u Dugo Selo kako bi napravili dužu stanku i proslavili svetu misu. Tamo smo bili jako lijepo ugošćeni od strane njihovog župnika, koji nam je pružio prostor za odmor i okrjepu. U Dugom Selu ostali smo do ponoći, nakon čega smo relativno odmorni nastavili put, ovoga puta prema Kašini gdje je slijedio ponovni odmor. U Kašinu smo stigli ujutro, malo se odmorili u obližnjem parku i nakon nekoliko sati nastavili put našem konačnom cilju, Mariji Bistrici, gdje smo stigli u poslijepodnevnim satima.

Samo hodočašće proteklo je u odličnoj atmosferi, koja je bila prožeta  mnoštvo pjesme i molitve. Većinu ljudi nisam poznavao, pa se ovo hodočašće pokazalo izvrsnim i za upoznavanje novih, mladih ljudi s različitim pogledima na svijet. Put dug 100 km, omogućio nam je da se svi pobliže upoznamo i družimo, a isto tako omogućio je svakom od nas da određeni dio puta bude i sam sa svojim mislima i u molitvi, što nam često obveze i užurbani tempo života ne dopuštaju u tolikoj mjeri. Bilo je trenutaka kada je jako teško, kada imaš osjećaj da više ne možeš, ali onda pogledaš naprijed i vidiš čovjeka od 69 godina koji stoji na čelu kolone i bez prigovora ide naprijed. Onda shvatiš da ti sa svojih 20 jednostavno nemaš pravo prigovarati i žaliti se na bilo što. To zajedništvo, ta radost i podrška koju ljudi jedni drugima pružaju tijekom ovoga puta rijetko se doživljava i to me je posebno nadahnulo. Kada doživiš takvo nešto tijekom puta, sva bol i umor kao da nestanu, a svi bolni žuljevi na nogama mnogih od nas kao da postanu nebitni. Bez obzira na sve to ideš naprijed, i ne pomišljaš odustati na pola puta. A ona radost koju doživiš kada nakon dugog puta iza posljednje krivine ugledaš svetište kojem si se uputio, kao da ti da posebnu snagu da tih zadnjih nekoliko kilometara odradiš kao da si tek ustao ujutro iz svoga kreveta i lagano krenuo u šetnju.

Ovo hodočašće za mene je jedno predivno iskustvo kojim sam zadobio mnoge milosti, i želio bi preporučiti svim mladima naše biskupije da s radošću već iduće godine, ukoliko budu u mogućnosti, odu na ovakav put. Vjerujte nećete ni trenutka požaliti!

Danijel Mijatović

TPL_BEEZ2_ADDITIONAL_INFORMATION