Napomena

Dani svjetlosti za Sisak

Živim u Topolovcu, mirnom naselju nedaleko Siska, no čitav se život smatram Siščankom. Kada su na Susretu u Zadru prije dvije godine objavili da će se sljedeći Susret biti u Sisku, moje dvanaestogodišnje srce osjetilo je naglu bujicu ushita, iako tada nisam shvaćala veličinu tog događaja.

Jedna je godina prošla i uslijedio je susret s papom Benediktom XVI. Nakon toga su se  razgovori o sisačkom Susretu sve češće pojavljivali u svakodnevnim životima glavnih aktera ove priče, mladih Siščana.

 

Počela sam razmišljati na koji ću se način ja uključiti u organizaciju. Znala sam da je to prilika kakvu imam jednom u životu. Uz nagovor jednog dragog prijatelja, odlučila sam se prijaviti u Biskupijski zbor. Koliko mi je to radosti donijelo! Svake subote po tri sata bila sam na probama na kojima sam mnogo stvari naučila od prekrasne voditeljice, prof. Jelene Blašković. Također sam upoznala puno novih ljudi, stekla nova prijateljstva, ali i učvrstila ona stara.

Dok se cijela hrvatska katolička mladež veselila, organizatori i sudionici preznojavali, a nevjernici negodovali, vrijeme je prolazilo. 5. svibnja svanuo je nevjerojatno sunčan dan iako je gotovo cijeli tjedan padala kiša. Ni vjetar nije mogao zaustaviti ushit koji je 30 000  mladih vjernika donijelo u moj Grad. Sa svih su strana dopirale riječi himne Ane Čerine, Karla Ivančića i Gorana Kovačića „U svjetlosti hodimo“  što je ujedno bio i moto ovog Susreta. Kad sam vidjela rijeku ljudi koja je pristizala do crkve Svetog Kvirina, u meni se nešto prelomilo, gotovo sam zaplakala. Kada sam nakon nekoliko dana to pričala jednoj prijateljici, upitala me: „Zašto mi to toliko znači?“ Nisam joj znala odgovoriti. To je valjda jedan od onih neopisivih osjećaja.

Nakon pretprograma koji je bio pun smijeha, plesa i radosti, započelo je misno slavlje koje smo čekali pune dvije godine, za koje smo se toliko pripremali.

Toliko nas je bilo na tom prekrasnom Trgu pred crkvom Svetog Kvirina. Svatko od nas različit, a jedna stvar nam je bila zajednička. Vjera u uskrsloga Krista.

Slijedila je objava mjesta sljedećeg  susreta. DUBROVNIK! Zamišljam dvanaestogodišnju Dubrovčanku koja u svom dnevnom boravku gleda televiziju i sluti da će se za dvije godine nešto veliko dogoditi u njenom Gradu.

Ljudi se počinju razilaziti. Odlaze prema autobusima koji će ih odvesti do njihovih večerašnjih „obitelji“. Iako Susret traje i sutra, ja se pomalo ironično pitam što će Sisku ostati od ovoga Susreta? Ali onda shvatim. Osmijeh zbog dva dana u kojima smo toliko uživali. Neizbrisiv pečat radosti koji su Kristovi vjernici donijeli. Sjećanje na Susret u kojem je, barem dva dana, Sisak bio prepun svjetlosti.

Katarina Smernić

8. razred, PŠ Topolovac

TPL_BEEZ2_ADDITIONAL_INFORMATION