Napomena

34. nedjelja kroz godinu

Blagdan Krista Kralja na kraju liturgijske godine označuje ne toliko kraj ovozemne ljudske povijesti koliko ispunjenje njezina smisla. Smisao osobnog i povijesnog  ljudskog postojanja jest ostvarenje Kristova kraljevstva. Misna čitanja za ovaj blagdan posebno ističu kako to Kraljevstvo znači uzdignuće čovjeka, kako se ne čeka nego ostvaruje u hodu i kako je njegov osnovni zakon i snaga njegova ostvarenja  očitovana u nesebičnoj ljubavi.

Koliko god Biblija prilikom postavljanja prvog izraelskog kralja na zahtjev naroda upozorava kako je opasno uzdizati jednog čovjeka nad sve ljude, toliko ovdje ističe da su uzdizanjem jednoga za kralja svi pozvani na kraljevsko dostojanstvo.  David – zarobljenik svojih slabosti i zaljubljenik u Boga – nije samo velik kralj u Izraelu, nego je kao Isusov rod znak uključivanja svih naraštaja u Kristovo kraljevstvo. Kao što David nije nametnut odozgor, da bi druge držao u podčinjenosti, nego je uzdignut iz naroda, tako da narod vidi u njemu jednoga od svoje kosti i od svoga mesa. Tako u Kristu Kralju, svaki čovjek i cijelo čovječanstvo nalazi vlastito uzdignuće do Boga. Ispunjenje povijesti i ljudskoga smisla neće biti čvrsti poredak u kojem bi Bog bio kralj, a ljudi podanici, nego sasvim jedinstveno Kraljevstvo koje zapravo znači dokidanje svih ljudskih sustava vlasti, svakog podložništva i svakog otuđenja. U tom Kraljevstvu nema više podanika. Pritjelovivši se Kralju svi njegovi prijatelji postaju kraljevi; postaju dionici božanstva onoga koji se udostojao postati čovjekom.

U Kraljevstvo, se ulazi samo uskrsnućem, ali treba se sjetiti da se prvo uskrsnuće događa obraćenjem na ovome svijetu. Tko vjerom prihvati Krista, postaje sudionikom njegove smrti i uskrsnuća, što znači da već ulazi u Kraljevstvo. Vjernik ostvaruje svoju bogoliku čovječnost, svoje sudioništvo u dostojanstvu i vlasti Krista Kralja u onoj mjeri u kojoj umire zlu i uskršava dobru, drugim riječima: koliko se odriče grijeha te vjerom i dijelom prihvaća i pristaje uz Krista. Pavao uči kako je Bog od iskona u svom Prvorođencu naumio stvoriti, posvetiti i sebi zdesna postaviti cijelo spašeno čovječanstvo, kako je Krist Kralj – Bogočovjek – i iskonski Božji naum i završno ispunjenje toga nauma.

Događaj na Golgoti kako ga opisuje evanđelist Luka, pokazuje koji je osnovni zakon, upravo „ustav“ Kristova Kraljevstva. Dok u ovozemnim kraljevstvima i drugim sustavima vlasti vladari žrtvuju podanike da bi se sami održali, ovdje se Kralj prvi žrtvuje da bi sve druge spasio. Oni koji su ga osudili pozivaju ga neka dokaže svoju kraljevsku moć tako da spasi samoga sebe. Ne znaju da je On upravo došao dokinuti takvo poimanje kraljevanja, da ne spašavajući sebe upravo uspostavlja svoje kraljevstvo. Zato i može obraćenom grešniku koji je pokraj njega razapet odmah obećati ulazak u to Kraljevstvo, obećati kao onaj  koji ima vlast, koji tu vlast i potvrđuje svojom smrću i uskrsnućem. Gdje bi god Crkva zaboravila da nije pozvana spašavati sebe nego svijet, podlegla bi zavodničkom pozivu koji se otkriva u riječima: „Siđi s križa, pa ćemo ti vjerovati!“, te bi postala sasvim neuvjerljiva.

mr. sc. Janko Lulić

TPL_BEEZ2_ADDITIONAL_INFORMATION