Napomena

7. Uskrsna nedjelja


Kršćani su od početka bili proganjani zbog onoga zbog čega je židovsko Vijeće osudilo Isusa. On je, naime, pred tim sudištem na sebe primijenio riječi iz viđenja proroka Daniela da će Pradavni predati svu vlast Sinu čovječjem, da će čovjek sjesti zdesna Bogu, na Božje prijestolje. Riječ je upravo o Utjelovljenju, činjenici da je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek. To je najveće dobro i najteža „krivnja“ kršćanstva. Ta istina iznova određuje smisao svijeta i čovjeka. Utvrđuje, naime, vlast čovjeka nad prirodom i njegovo zajedništvo s drugim ljudima. Bitna različitost i istinsko sjedinjenje Boga i čovjeka daju cijeloj stvarnosti napetost koja je svojstvena ljubavi među ljudima, vode u avanturu nepredvidive, riskantne i zanosne budućnosti. U svakom slučaju, ta istina onemogućuje mirenje s robovanjem te ugrožava svaki totalitarizam.

 

Prvi kršćanski mučenik Stjepan doživljava viđenje slično Danielovu, izrijekom tvrdi da je Isus taj Sin čovječji. Njegovim je protivnicima bilo jasno da Stjepan Isusa, čovjeka, proglašava Bogom – inače ne bi njegove riječi smatrali hulom, ne bi imali razloga za kamenovanje. Međutim, umirući Stjepan svjedoči svojim životom krajnju posljedicu istine o Božjem utjelovljenju: ljubav i prema neprijatelju. Istinski Božji prijatelj ne može mrziti one koje Bog voli. Zato Stjepan istinski ljubi svoje egzekutore, svojom žrtvom želi pomoći spasu svojih ubojica. Mrzitelj može kršćanina ubiti, ali ga ne može navesti na mržnju; zato je mržnja nemoćna, ne može biti djelotvorna.

Govor o plaći svojstven je ovozemnom trgovanju, koje se u magijama i naravnim religijama proteže i na odnose s božanstvom. Kršćanska vjera, naprotiv, nije u tome da Boga zadužujemo svojim dobrim djelima, kao nekim korisnim radom u njegovu poduzeću, a On da nam taj rad plaća određenim dobrima. Cijelo je kršćanstvo u tome da se Bog i čovjek uzajamno darivaju. Bog i čovjek bitno su različiti – i u osobi Isusa Krista. Između Boga i čovjeka moguća je samo ljubav. Zato se Sin Božji naziva Zaručnikom, a Duhom prožeta zajednica, Crkva, njegovom Zaručnicom. Kao što su u Bogu osobe određene odnosima, tako čovjek postaje doista osobom tek u odnosu s Bogom, nipošto sam sa sobom ili s prirodom.

Isus izravno tumači kako se to zapravo događa. Cilj je da svi budu jedno – zajedništvo osoba, ali ne da sve bude jedno – istovjetnost čovjeka s Bogom i svijetom – kao u panteizmu ili ateizmu, u svakom sustavu misli koji ne zna za bitnu razliku Boga i svijeta. Svi možemo postati jedno samo po uzoru na jedinstvo u Trojstvu. Isus nam pokazuje svoju slavu koju vječno prima od Oca, a to je upravo njegovo božanstvo. Taj darovani Božji život u svakom vjerniku čini da oni „svi budu jedno“. Tako se u osobnom zajedništvu s Bogom stvara doista ljudsko zajedništvo osoba, a ne „umjetno“ jedinstvo specifično za depersonalizirane totalitarne poretke.

mr. sc. Janko Lulić

TPL_BEEZ2_ADDITIONAL_INFORMATION