Napomena

Kad sve utihne

Subota je. Prošla je i ta duga noć, probudio se novi dan. Na prvi pogled sve je kao inače, ništa neuobičajeno se ne događa. Ali kad zagrebemo malo ispod površine, vidimo da ništa nije isto. Vladaju beznađe, zbunjenost i izgubljenost u mnoštvu misli, priča koje se šire i slika koje se neprestano odvijaju pred očima. Jer - Njega više nema. Njegovo izranjavano i izmučeno tijelo već drugi dan nepomično leži u grobu zatvorenom velikim kamenom. „To je otajstvo Velike Subote, kad Krist položen u grob očituje veliki subotnji počinak Božji nakon što je dovršeno spasenje ljudi i uspostavljen mir u cijelom svemiru.“ (KKC 624)

Naša ushićenost, naš optimizam, naša vjera u bolje sutra kada je On tu kao da su pokopani skupa s njime. Poput apostola koji su se u strahu izgubili po gradu i okolnim selima, i naše misli se lagano skupljaju, usmjeravaju se i pronalaze na istom mjestu. Što je ovo bilo? Kako se ovo dogodilo? Pred šest dana sa silnim mnoštvom klicali smo: „Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Kralj Izraelov.“ (Iv 12,13) – uvjereni da je to Mesija koji ima doći i izbaviti nas iz naše bijede, gladi i žeđi u kojima živimo; osloboditi nas od našega neprijatelja i našega okupatora. Ovo nema smisla. Zar smrt ima zadnju riječ?

 

I zadnji apostoli su se okupili u kući gdje su povremeno noćili za vrijeme boravka u Jeruzalemu. Ivan pridošlicama iznova prepričava kako je uistinu gotovo, bio je tamo i sve je vidio svojim očima. Mrtav je. Gotovo je.

Svi se bave svojim mislima, smišljaju što i kako dalje, kako se najbezbolnije vratiti na staro i sve ovo zaboraviti. Međutim, jedna duša nije dozvolila da se u njoj ugasi plamen nade, plamen vjere i povjerenja. Neprestano iz dubine srca izvlači duboko pohranjena proroštva i događaje iz Njegova djetinjstva, prisjeća se nekih riječi proroka o kojima je slušala od malenih nogu, prisjeća se nagovještaja smrti u Betaniji: „Učinila je što je mogla: unaprijed mi pomaza tijelo za ukop.“ (Mk 14,8) i neke od prvih Isusovih riječi za propovijedanja u Jeruzalemu: „Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.“ (Iv 2,19)

Dozvolila je svom prečistom srcu da vidi dublje, da gleda šire i savršenije. Shvatila je Isusovu prispodobu o gorušičinom zrnu, o potrebi za smrću da bi se živjelo; o potrebi tuge da bi se radovalo; o potrebi oskudijevanja da bi se zahvaljivalo; o potrebi žeđi i gladi da bi se nasitilo; o potrebi okova da bi se cijenilo slobodu; o potrebi ratovanja da bi se zadobio mir; o potrebi umiranja sebi da bi se živjelo u Gospodinu.

Ohrabrena i puna gorljive nade, mirno je prišla apostolima. Prekinula ih u njihovim lutanjima i besmislenim mudrovanjima. Tiho im je rekla neka Mu daju još jedan dan – jedan dan da nemoguće učini mogućim, da sramotnu smrt pretvori u veličanstven život, da zagospodari njihovim srcima i učini čudo od njihova života. Jedan dan – jer toliko zaslužuje.

U tišini su prihvatili Marijine riječi i počeli iščekivati sutrašnji dan – ostalo je povijest vječnost!

A ti? Dozvoljavaš li Mariji da te vodi k Isusu? Imaš li barem jedan dan za Gospodina? Jer sadašnjost prebrzo postaje prošlost da bi se čekalo – a za vječnost se trebaš pokrenuti!

„Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetlit će ti Krist.“ (Ef 5,14)

 

Mateja i Kristijan Glavaš, župa sv. Petra Apostola, Ivanić - Grad

TPL_BEEZ2_ADDITIONAL_INFORMATION