Napomena

Šutnja i (od)govor Velikog petka

           Pjesma, poklici i radost „židovske djece s palminim granama“ što odzvanja Cvjetnicom vrlo brzo postaju zaglušeni porugama, dovicima i ludilom svjetine što prati Isusa na njegovom putu do Golgote. Nasuprot te nesnosne buke, liturgija Velikog Petka odiše tišinom. I to je paradoksalno, jer je upravo taj petak obilježen službom muke Gospodnje: očekivali bismo dramatičnost, napetost i tragičnost u moru zvukova i poklika koji dočaravaju nesnosnost muke, ali baš naprotiv – prvi element toga slavlja je tišina, šutnja. Mnoštvo je riječi napisano o zaglušenosti našeg vremena, o gradskoj buci i strci, o moru riječi koje se, uzalud ili ne, danomice izgovaraju i slušaju. Mnogo je toga napisano o činjenici da naše vrijeme vapi za tišinom, za šutnjom. U suštini, radi se o težnji za utišavanjem buke. No, šutnja Velikoga petka nije to. Ona je odgovor na otajstvo Božje ljubavi pokazane u križu i umiranju Božjega Sina. On je na križu ušao u tišinu smrti za nas, podijelio tišinu groba s nama. Zato je tišina Velikog petka jedinstveno iskustvo zajedništva s Raspetim.

 

            Pa i sama liturgija riječi u obredima Velikog petka biva protumačena ne riječima, nego obredom klanjanja križu. U križu je dovršena objava Božjega djela spasenja. Ono o čemu govori prvo čitanje iz proroka Izaije – o spasenju koje dolazi kroz trpljenje pravednika – to proroštvo sada postaje stvarnošću (Iz 52, 13 – 53, 12). U otkrivanju križa koji svjedoči Isusovu smrt na križu, otajstvo spasenja postaje jasno vidljivim. I baš to je ključ razumijevanja obreda klanjanja križu: otkrivanje križa nema za cilj pokazivanje križa kao pukog mjesta smrti Sina, već objavljivanje otajstva križa – križa kao mjesta spasenja. Isusova smrt otkriva i objavljuje križ u novom svjetlu koje je prodahnuto uskrsnućem, odnosno cjelokupnim Vazmenim otajstvom.

Križ – mjesto pobjede

            Naše vrijeme teško razumije križ kao mjesto očitovanja otajstva spasenja. I likovni prikazi raspetoga od druge polovice srednjega vijeka Krista na križu prikazuju u agoniji, mrtvog, okrvavljenog, napaćenog. Možda najočitiji prikaz našega shvaćanja križa ogleda se u dramatičnosti filma Pasija. Međutim, u prvim stoljećima, na likovnim prikazima gotovo da nema Krista koji je razapet i okvavljen na križu. Krista se na križu prikazuje drugim znakovima proslave: kao jaganjca, ili pak samo stoji Kristov monogram. Često se na križevima onog vremena može naći i medaljon s likom Krista ili Jaganjca itd. U tim prvim stoljećima križ je često prikazivan kao prijestolje Kristove proslave i njegove pobjede. U romanici, a dijelom i gotici, Krist je na križu odjeven u dugu togu, svećeničku ili kraljevsku haljinu čime se želi reći da je Krist na križu ostvario i dovršio djelo svoje svećeničke i kraljevske službe. Dakle, ikonografija onoga vremena govori o proslavljenom Kristu. Križ nije mjesto patnje, nego je mjesto proslave.

            Osobno me se jako dojmio prikaz raspeća u bazilici sv. Klare u Asizu, koji pripada onom nizu prikaza raspeća koji križ vidi kao mjesto pobjede. Krist je na tom prikazu nekako izvinut, bokovima kao da radi kružni pokret i tako pleše pobjednički ples na križu. Taj prikaz plesa kao da svjedoči o križu kao mjestu novog stvaranja: Krist pleše na križu kao Mudrost koja je igrala u vrijeme stvaranja (Izr 8, 22-31). Krist na križu čini sve novo.

Gdje je Bog?

             Veliki petak, napose čin skidanja vela s križa, na otajstven način odgovara na pitanje „gdje je Bog?“ On je Prisutni. On je tu, na križu, za nas i naše spasenje. Dok se mnogi pitaju gdje je On u patnji, u boli, u smrti nedužnih, otajstvo križa koje je u središtu liturgije Velikog petka daje sasvim jedinstven odgovor.

            On nije tu da nas izvlači iz svake boli, iz svake muke. On nije tu da nas sakrije pred smrću. On nije tu da nas izvlači iz poteškoća života. Ne. On nije 'bog za naše potrebe.' On je Emanuel – S nama Bog. On je s nama, prisutan, da bi bio s nama u boli, s nama u muci, da bi s nama patio i plakao - s nama i za nas. To mnogo više znači... Mnogo više od toga da nas drži pod staklenim zvonom. Svatko ima to iskustvo iz sasvim običnog prijateljstva. On je s nama, ma što bilo. Bog koji dijeli našu bol, našu patnju, našu smrt... Veliki petak govori da je On tu, prisutan, da bi s nama sišao čak i u besmisao smrti i da bismo s Njime mi suuskrsli i pobijedili smrt.

            Veliki petak nema zadnju riječ, ali mnogo govori onome tko uđe u tišinu i osluškuje (od)govor Božje ljubavi pokazane u križu.

 

Ivan Glavinić, župa sv. Josip Radnik, Sisak

TPL_BEEZ2_ADDITIONAL_INFORMATION