Napomena

Ovaj put pobijedili smo za Krista

Poželjela sam pisati o proteklom Susretu potaknuta pozitivnim dojmovima koje su mnogi mladi rado podijelili sa mnom nakon što je sam Susret prošao te se sve vratilo u svakidašnjicu, svatko za svojim obvezama. Teško je komentirati cijeli taj događaj dok vam je u glavi stotinu različitih doživljaja koje ste namjeravali opisati mnogobrojnim izrazima.

Kada se cijela situacija tek počela zahuktavati, činilo se da je teško moguće sve dovesti u red: sama organizacija Susreta, redari i volonteri mnogih župa, priprema nedjeljnog programa, smještaj mladih po obiteljima, i uz to svakodnevne obveze iziskivale su od mene da nešto moram zapostaviti. Bila je to, naime, moja obitelj koja me, unatoč svemu, bezuvjetno podržavala. Kako se sam Susret približavao, obveza i gužve sa svih strana bilo je sve više. Zajedno s time, bilo je dobrih i manje dobrih trenutaka, ali sam se trudila posvijestiti kako je cilj cjelokupnog truda ipak puno viši od trenutnih poteškoća i ta mi je činjenica „otvarala staze za nove korake“. Međutim, na sam dan Susreta, u subotu, budući da je bilo puno gužve, nekako sam u svojoj sebičnosti propustila i zaboravila cilj zbog kojega sam otpočetka bila, zajedno sa svojom župom, u svemu.

Mladi su pristizali iz svih krajeva Lijepe naše, skupljali se u gradu moje biskupije na koju sam toliko ponosna, okupili se mnogi radi jednog razloga – jednog kojeg sam ja sama – zaboravila. Tek u popodnevnim satima istoga dana, kada su počele pripreme za središnje misno slavlje, kada je svatko mogao preispitati samog sebe i duhovno se pripremiti za najsvetiji čin – tek tada sam u srcu spoznala – svjetlo je tu! Bilo je tu cijelo ovo vrijeme – u svim mladima koje sam taj dan susrela – svijetlio je Krist na svim mladenačkim osmijesima, na mladim licima i u njihovim otvorenim srcima! Svjetlost se mogla jasno vidjeti u njihovoj spremnosti, budnosti, požrtvovnosti, hrabrosti! A povrh svega – svijetlila je svjetlost njihove nade! Toga je dana nada bila jača od svih pogubnosti koje žele napatiti naš narod. Nada je tog dana svojom svjetlošću iskorijenila svaki strah pred budućnosti, razvedrila je nebo naših života na koje danas mnogi žele baciti sive oblake. Pokazali smo da je nada u našim srcima jača od svih gospodarskih kriza, od svih pokušaja omalovažavanja našeg truda da nam budućnost bude svjetlija i bolja, od svih pokušaja uništavanja života naše djece! Usudim se reći da nas je na taj dan zbilja obasjala svjetlost prema kojoj smo hodili, i u kojoj nastavljamo hoditi! Sunce je toga dana sjalo da nam pokaže kako snažno za vjeru treba gorjeti, a vjetar je puhao kako bi nam predočio što znači biti čvrst i staložen u toj istoj vjeri! Naša vjera treba imati snagu gorućeg grma: da gori, ali ne izgori i da ju nijedan vjetar ne ugasi. Svojim sudjelovanjem pokazali smo da Crkva još uvijek postoji, da je živa i aktivna, da u njoj nema mjesta za pasivnost i statičnost. Sve sumnje razbili smo pokazavši da se na našu mladost može računati i da se u nju isplati ulagati, da imamo potencijale i talente, volju i snagu, hrabrost i spremnost koje valja pogurati naprijed! Društvu, a i Crkvi, bili smo spremni pokazati da se i naš glas čuje i da ćemo ga dizati svaki put kada se u pitanje dovede zaštita ljudskog dostojanstva!

Ta spoznaja vratila mi je u pamet cilj zbog kojega sam tamo bila. Ne može se pojasniti svjetlije i jasnije od ovoga: Krist je svojom svjetlošću obasjao hrvatsku katoličku mladež i dao nam snagu da u Njegovoj svjetlosti hodimo kroz život! Naš biskup Košić opisao je Sisak u riječima dobrodošlice kao grad hrvatskih pobjeda – sretna sam što dio te biskupije i tog grada hrvatskih pobjeda. Ovaj put pobijedili smo za Krista! I uz Njega će svaka naša bitka biti pobjedonosna! Ne zato što, kao mladi ljudi, ne trpimo poraze, nego zato što uz Svjetlo poraz ne postoji – svaki je pad pobjeda jer iz svakog pada ustajemo na novi život. Život u Kristu!

TPL_BEEZ2_ADDITIONAL_INFORMATION